Archive for “svibanj, 2017”

Kamo curi naša životna energija i veselje?

S različitih nivoa svijesti možemo tumačiti i pitanje i odgovarati na njega ili ne.

Često čujem da je netko ljut na nečiji stav, pa čak su ljudi i tužni jer netko ima vrlo malo empatije i ne koristi je u odnosima.

Naučeni smo i prihvatili smo kao jedinu istinu jednu sliku, a to je da sve što se događa ima veze s nama i okrenuto je prema nama.

Primjerice, ako netko nervozno luduje na cesti, mi pomišljamo da je osoba neljubazna i smatramo njegov čin osobnom uvredom. Odmah se javlja nervoza koja je odraz ponašanja druge osobe te potreba za odgovorom i komunikacijom koja sigurno neće biti ljubazna.

Ako čekamo u redu banke i netko želi proći preko reda, takvo neodgovorno ponašanje odmah karakteriziramo kao neodgojeno i imamo potrebu držati bukvicu i osorno se postaviti na osobu iskazujući osobne uvrede: “Zar smo mi neke budale jer čekamo u redu?”

Postoji nebrojeno primjera u svakodnevnom životu kada tuđa ponašanja promatramo i doživljavamo kao poruku upućenu nama osobno.

Naravno da imamo pravo procijeniti sviđa li nam se neko ponašanje ili ne, ali posebno je važno osvijestiti da se svatko ponaša u skladu sa svojim mogućnostima, znanjima i potrebama. I da, naravno da možemo mirno komentirati i skrenuti pažnju, bez prodika i roditeljskog mahanja kažiprstom, što u 90% slučajeva izaziva agresivnu reakciju te tipično ponašanje buntovnog djeteta koje kaže: “Sad za inat baš hoću.”

To što netko psuje i viče njegova je slika, a ne moja. To što netko prelazi red i ne poštuje sve ostale koji čekaju prikaz je pristojnosti te osobe. Ona to nikako ne čini meni osobno, nego se tako ponaša sama sebi.

To što je moja majka nervozna došla s posla i ima potrebu vikati i vrijeđati nas ukućane, nema osobno veze sa mnom, ima s njezinom nervozom i kanaliziranjem iste. Zato nisam ja loša osoba, nego ona ne zna kako bi komunicirala s obzirom na svoje stanje i raspoloženje.

Naravno da su neka ponašanja okidači za reakcije drugih ljudi, i upravo to može biti dobra prilika da procijenimo osobu koja reagira i način kako to čini. Procjenjujemo ljude koji su nam važni i bliski.

Divno je naučiti pristojno skrenuti pažnju na važnu temu, blagodat je moći otvoreno dati prijedlog rješenja problema i još je veći uspjeh jasno primiti informaciju i zaista čuti stvarnu namjeru.

Bilo bi dobro primijeniti viđeno dobro i loše. Isto tako znati izbjegavati nepoznate osobe koje imaju svoje reakcije u našoj blizini, a koje nama ne odgovaraju, te se nikako ne uključivati u pojašnjenja i objašnjenja da ne skupljamo lošu energiju na sebe.

Svatko reagira kako zna i umije s onim što ima i s čime može.

Korisno je za mene da svojim bližnjima ukažem na neslaganje s njihovim ponašanjem. Radi mog samopouzdanja važna je rečenica: “Meni osobno se ne sviđa kada podižeš ton i vrijeđaš; ne sviđa mi se kada nervozno reagiraš na svakodnevne izazove i ‘nebitne’ situacije (gužva u pošti, red u dućanu, kolona do centra).” Sve su to situacije koje nemilosrdno kradu puno životne energije i radosti ako im to dozvolimo.

Sagledajmo tko su važne osobe u našem životu i naučimo uljudno komunicirati. Sve ostalo naučimo zaobilaziti kad god osjetimo da su opasnost za naš izvor energije.

Uvijek je nesmotrena reakcija veliki ubod za okruženje i nama dragu osobu. To su rane koje teško zarastaju, a ožiljak ostaje zauvijek.

Budimo svoj svijet i prihvatimo da svatko reagira kako zna i može, a i mi isto tako. Učinimo svijet boljim mjestom i promatrajmo svoje reakcije, neka budu što mirnije i korisnije, a da ne trošimo svoju i tuđu životnu energiju i veselje.

IML

Zašto uživati i “preživati”

Znam li kako se uživa? Tko me je naučio? Vidjela sam na filmu i pročitala u brojnim romanima starih klasika, čak i vikend ljubavni romani opisuju razne vrste uživanja.

Smije li se uživati? Je li to uopće u redu? Baš je dobro kad smo na odmoru pa kažemo jedni drugima “uživaj!”. Aha, hoću, ali kako s to radi? Što točno?

Pa kad fino jedemo, tada uživamo. Uvijek kad su neke svečanosti fino se i puno jede. Kad želimo s nekim ozbiljno razgovarati, to je uz večeru ili ručak, kad slavimo nešto, kad žalujemo, kad zavodimo, kad prodajemo, kad se razvodimo, kad častimo.

Klopa je uvijek simbol uživancije i da, neko piće ili puno pića.

To je uživancija. I seks je uživancija. Ležanje i gledanje filma isto tako.

Zapravo uživanje je “u se, na se i poda se”. Poznato?

Radi stvari koje voliš. Razmišljati, pisati, igrati igre, plesati. Spavati, čitati, pričati s nedovoljno poznatim ljudima, istraživati nova područja, praviti planove, graditi kule (i u pijesku), svirati, hodati, plivati, pjevati, voziti…

Raditi sve ono što nam se sviđa, a ne ono što se očekuje i što su nas učili da je važno.

Kako ćemo znati što se nama sviđa? Osvijestimo što volimo, što želimo, što nas veseli?

Dozvoli sebi prepoznati što je to.

Kad radimo ono što volimo, uživamo u tome, posvetimo se tome i budemo u trenutku prisutni. Sve drugo prestaje i nije važno. Ostanimo s time, mislimo o tome, analizirajmo to. Ne trčimo dalje, ne preskačimo osjećaj u vezi tog iskustva, ne bježimo u novu temu dok se ove nismo još nauživali.

Radost se preživa. To je divno i korisno. Vratimo trenutke koji nas vesele, sjetimo se i prizovimo u sjećanje sretne misli. Vratimo događaj, scenu, imajmo je i polako je “preživajmo”.

I lijepe i sretne trenutke je važno “svariti” i proživjeti i dozvoliti sreći da uđe u svaku poru i da nas izgradi i napuni naše stanice.

Kad pobjegnemo na brzinu iz nekog lijepog događaja, prekidamo proces i već sljedećem događaju dajemo mogućnost da nas zatruje, a da nismo sa srećom napravili bazu i zaštitu.

Kad proživimo i “preživamo” sretne sate i dane, mi sebi osiguravamo zdravlje i blagostanje.

To je mentalna prehrana koja hrani našu dušu i daje boju našem životnom putu.

Učimo se uživati u svakom trenutku, a da to ne bude tek citat. Potrudimo se osvijestiti sve što nam je važno.

Neka naša divna iskustva budu “slow food” za našu dušu, a ne tek “drive in” koji prožderemo na brzinu.

Ljekovito je probuditi se sat vremena prije svih obaveza i proživljavati sva divna iskustva od prethodnoga dana. Pronaći ih katkad je zahtjevno, ponekad ih tražimo kao iglu u plastu sijena, ali ta igla će sjati i toliko čvrsto povezati sve naše vitalne niti potrebne za daljnje korisne korake na putu života.

IML

U čijim cipelama ja hodam kroz život? Čiji život živim?

Dok smo djeca, upijamo sve informacije ovog svijeta.

Odrasli u našem okruženju trude se čim više natopiti nas kao spužvu i ponosniji su što su nam više dali svojih mišljenja i stavova.

Najsretniji su kad mi to i primijenimo i kad smo poslušni, tada smo zapravo “dobra curica” ili “dobar dečko”.

Što radi netko tko je “dobar”? Sluša i primjenjuje naučeno.

Pripitomljavaju nas od rođenja i uokviruju. Tko? Roditelji koji se trude naučiti nas svemu po redu, djedovi i bake su važne osobe, kumovi svakako dodaju svoje, u vrtić u tete i druga djeca, u školi učiteljice, crkva, prijatelji, internet, javno mnijenje, mediji, filmovi… Sve osobe koje susrećemo uče nas nečemu i utječu na nas na različite načine. Ovisno o ustroju naše osobnosti i ovisno o trenutku u kojem smo se sreli.

Ako baš nismo disciplinirani i ne slušamo, onda smo tvrdoglavi, neposlušni i svojeglavi ili nedokazivi!

 

Uglavnom svi s kojima se susrećemo na životnom putu žele nam najbolje (to je glasno izgovorena namjera). Zato se toliko i trude da nas kao jednu veliku suhu spužvu namoče informacijama, uvjerenjima, strahovima, nesigurnostima itd. Ukratko svime što i sami imaju i znaju, a nemaju ništa bolje od toga. Svatko daje ono što ima, svatko prima ono što treba (B. H.).

 

Čineći sve to naši dobronamjernici i dušobrižnici daju nam puno svojih “virusa” i truju naš sistem (um). Mi tada počnemo živjeti tuđi život, preuzimamo neke brige koje uopće nisu naše i brinemo se, ulazimo u neke cipele koje nisu naše i hodamo tuđom stazom života. Po putu skrenemo sa svoje staze i onda se nakon puno godina zateknemo kako promatramo okruženje i situaciju i svoj život te se pitamo: “Tko sam ja? Što je moja svrha? Zašto sam tu?” Bolno je i teško otkriti da, primjerice, godinama živim majčine brige i strahove, da desetljećima izbjegavam rodbinu koju moj otac nije volio, da godinama imam potpuno krivu informaciju o zbivanjima u okruženju.

 

Postoji jedna lažna staza našega života koja je poput nekog testa ili izazova za poneke od nas. To je staza koja voli tuđe cipele, u njima smo nekako pametniji za druge, pa im želimo pomoći, organizirati im život, činiti sve što možemo da budemo podrška i zapravo živimo na stazi njihovog života, a ne svojeg.

 

Važno je osjetiti svoje cipele koliko god tijesne bile, pogledati kartu svojega puta i opipati zemlju po kojoj koračamo. S te naše staze seže dobar pogled te vidimo i druge, a možda imamo i ideju kako bismo nešto riješili ili učinili, ali zapitajte se: imam li pravo iz svojih cipela progovarati o tuđem životu? Soliti nekomu pamet, davati im mudre savjete?

Velika snaga za hrabro kročiti svojom stazom jest biti sretan jer tako vidim i druge oko sebe, te jedni drugima tada dajemo podršku. Svatko ima svoje rupe u cipelama i ima svoje izazove. Poštujmo tuđe staze i tuđe cipele i dajmo im priliku da prođu svoj dio puta, osjete svoje žuljeve i da budu ponosni što su uspjeli na svojoj stazi sa svojim zadaćama života!

Pogledajmo svatko sebi, ispred sebe, na svoju stazu te ponosno podignimo pogled iznad sebe i nasmiješimo se. Jer, netko tko je stvorio takvo genijalno biće kao što je čovjek i svu divnu prirodu oko mene sigurno će znati kako ću se nositi sa svim rupama na mojem putu, i svim žuljevima, i suhim rijekama, i nemirnim morima. Samo trebam imati vjere u sebe i učiniti sve što mogu, a u isto vrijeme poštovati druge i njihove pute.

IML

E, pa hvala vam što ste me razočarali, puno vam hvala!

Čula sam i pročitala nebrojena “pravila” i po nekoliko puta u životu.

Jedno od njih je “ništa se ne događa bez razloga”.

Zaista ponekad postoje oni “Aha-trenuci” koji nam to i posvjedoče. Kod mene to bude obično kao da me nešto zalilo po leđima pa sam se trgnula.

Što je zapravo moja poruka svijetu?

Puno je ljudi oko mene, svakodnevno. Kao veliki introvert nemam potrebu za čestim susretima i druženjima, ali vrijeme koje dajem drugima želim da bude intenzivno proživljeno. Voljela bih da to uvijek budu dugoročni odnosi, situacije i razgovori, ali uglavnom nije tako. Ili su takvi bili, ali više nisu. Vjerujem da je potrebno stvoriti dovoljno prostora za neke nove prijatelje ili one koji će to tek postati.

 

Postoji nekoliko ljudi koji su me “kupili” sami sobom, jer su takvi, na mojoj vibraciji, te su postali meni bliski i važni.

I kroz suživot s njima ja se jednostavno veselim, punim, pa onda i šokiram i razočaram. Redovno opravdavam te iste, njihovo ponašanje i djela. I onda se dogodi baš nešto konkretno i veliko, učine nešto što je za mene neoprostivo, nešto kad sebi kažem: “E, ovo je zaista stvarna granica i dalje ne ideš i ne puštaš.” Tada zaboli baš jako, pa se čudim, ljutim, pa preispitujem i analiziram.

I onda dolazi onaj famozni trenutak “zalijevanja po leđima”. Nakon sve te ljutnje i razočarenja shvatim da je upravo to spasenje koje mi je namijenjeno. Ljudi moje vrste moraju dobiti velik i značajan znak da bi znali i osjetili kada i gdje moraju postaviti granicu jer inače drugu osobu previše puštamo u svoju nutrinu, a onda je šteta nepopravljiva. Ako je druga osoba bila previše blizu te me dovela u opasnost, svojim je djelom zapravo učinila suprotno – “spasila me sebe same”.

Nevjerojatno je kad spoznam da je upravo to djelo bila kap koja je prelila čašu, granica kojom sam sebi pokazala da sam tu i da se poštujem, te zapravo čin da je lijepo imati prostor između sebe i nekih bitnih ljudi. A posebno je važno i ovo: neki ljudi za koje sam mislila da su posebno važni, u tom trenutku i jesu bili važni. No upravo su svojim djelom pokazali kada su i prestali biti važni.

Divno je kada shvatim da je to spas i oslobođenje, a nikako zamjeranje ili ljutnja. Slobodna sam upravo od te “povezanosti” koja više nema ulogu na mom putu, naučila sam to.

Naučila sam vidjeti djela ljudi oko sebe i protumačiti gdje im je mjesto u formiranju i razvoju našeg odnosa. Čudesno je kako nam ljudi sami šalju poruke i znakove što i kako žele s nama, a mi često to ignoriramo jer imamo svoj “film” i namjeru. Mi uporno nastavljamo u ulozi prijatelja, a druga strana svojim djelima ne potvrđuje svoju ulogu, tada kreće naše razočarenje.

 

Neke odnose sam “progutala” i vrlo teško provarila, imam osjećaj da ih i danas nosim u sebi, i učim kako da sve to raščistim.

Postoje i oni tekući, jednostavniji odnosi, koji nemaju veliki značaj, ali svakako su tu, svakodnevno.

Dok komuniciram s osobom iz tog usputnog odnosa, primjećujem da mi nešto smeta i počinjem procjenjivati. Prenem se iz tog razmišljanja i sljedeći korak je: “Oho, odlično je da to sve primjećuješ, i čemu te to uči?” Upravo tome da je taj odnos na nivou na kojem treba biti i nemam namjeru da on prijeđe iz usputnog poznanstva u nešto više, u blisko prijateljstvo. Za nivo na kojem smo sada sasvim je u redu sve to što jest, ponašanje koje ti se ne sviđa potpuno je u redu. Ono te drži na distanci. Zadrži se samo na sadržaju koji ti je bitan, nemaš potrebe procjenjivati neke druge teme.

Dogodi mi se da se zaboravim pa opet ponekog pustim k sebi bliže i onda mi odjednom opet zasmeta situacija, reakcija, poruka, ponašanje ili stav. Potrebno mi je promisliti: “Je li to važno za odnos u kojem smo sad? Dajem li toj osobi preveliku važnost u svojem životu?”

Upravo to je izvrstan podsjetnik na to da se naučim promatrati ljude ovisno o njihovim ulogama na mojem životnom putu. Jer zapravo svatko ima svoju ulogu na mojem putu, a neke su jednostavno sporedne i to je potpuno u redu.

 

I baš način ponašanja kojim se osoba otkriva i pokazuje, ono je što je dovoljno s obzirom na nivo odnosa koji imamo. Ja nemam potrebu i ne trebam ulaziti u dublje analize i procjenjivati i ocjenjivati i očekivati.

Taj trenutak jasnoće upravo je moja sloboda i mir.

IML

Ja sad želim da hoću!

Sigurna sam da vam je poznata situacija: ma sve ja to znam, ali…

Puno toga znamo, da. Vrijeme je u kojem je zaista jednostavno i doći do informacije, samo ukucaš u Google i eto imaš mnoštvo informacija o svemu što god poželiš.

Kad se sjetim da smo o tome razgovarale moja draga prijateljica Ivna i ja, negdje 1996. godine o toj nekoj čudesnoj mogućnosti da upišeš pojam i dobiješ mnoštvo informacija. Za nas je to bilo fascinantno jer sve što smo trebale, a tada smo sudjelovale u pisanju jedne stručne knjige, mogle smo tražiti u knjižnicama i čitati satima i raditi bilješke, naravno sve „pješice“.

 

Uglavnom, danas pored svih prednosti tehnologije postoje velika vrata kroz koja nam dolazi nekontrolirano puno informacija o svemu i svačemu i imamo izazov sve to kontrolirati, oblikovati, usmjeriti pa i blokirati ako odlučimo. Jer „napad informacija“ na naš um je zapravo prevelik. Posebno jer nemamo mogućnost za filtriranje tema o kojima želimo saznati nešto novo.

 

Kad odlučimo učiniti nešto na sebi i za sebe, recimo posvetiti se edukaciji ili promjenama, sigurno ćemo stvoriti neke nove navike koje će zamijeniti neke stare, ili barem jednu. Potrebno je znati kako ćemo to učiniti, kojim alatima ćemo se služiti, kojim tehnikama i vještinama, koje ćemo forme koristiti kako bismo dobili najbolji rezultat ili barem najbrži (što je uvijek prioritet).

 

Najvažnije od svega je željeti nešto učiniti i to htjeti, donijeti odluku!

„Kad je učenik spreman, učitelj se pojavi!“

 

„Ja sad želim da to hoću“ – to je proces donošenja konkretne odluke!

Što nam je potrebno za to? Provjeriti koliko je motivacija snažna i/ili želja jaka?

Ako smo motivirani i zaista znamo što ćemo time dobiti, te ako imamo smjer i put kojim trebamo ići da bismo uveli promjenu, odluka je na korak od nas!

 

Sama želja neće nas dovesti do cilja, ona je samo prvi korak do uspjeha!

IML