Archive for “kolovoz, 2017”

Tko smo bez svoje titule?

“Znate, ona je bila vrlo priznata liječnica, sad je u mirovini”, upoznaje me s novom susjedom gospodin Drago; ljubazno pozdravljam gospođu Dunju koja ima 83 godine i već dugo je u mirovini.

Drago je i dalje oslovljava sa “doktorice“ i ponaša se kao da je gđa baš prošli petak zapravo otišla u mirovinu i još joj ni papiri nisu gotovi. Njoj to godi, daje joj potvrdu svrhe i vrijednosti, osjeća onu “nekadašnju snagu” koja je hrani i danas. Razumljivo, ljudski.

To me navelo na brojna pitanja i razmišljanja.

Koliko živimo u svojoj prošlosti? Znamo li prepoznati tko smo zaista? Možemo li učiniti svaki dio svojeg života svojim i stvarnim? Koliko nosimo svoju profesiju ili poziciju i kad nam ne koristi?

Koliko je važnija informacija to što gđa Dunja voli jagode, staru rock-glazbu i ima krasnog retrivera?

Jesmo li manje važni s jagodama, rockom-glazbom i retriverom?

Poštivanje prošlosti i iskustava svakog čovjeka prvi je korak u lijepom suživotu sa sobom i drugima. Ipak, uvjerenja sam da nije potrebno znati, a često bude i vrlo lijepo i neposredno kad uopće nemamo informaciju o nečijoj “važnosti” u prošlosti. Zagovaram da svatko od nas ima izuzetnu prošlost i svoju važnost u njoj!

Krasno je imati jednostavne, razumljive informacije o ljudima jer su uvijek poticaj za ugodan razgovor. Vjerujem da bi gospođa Dunja uz takvo predstavljanje imala više sugovornika i veselja u svom vremenu u kojem “čeka nešto”.

Šteta je ne obuti tople papuče mudre, posebne i znatiželjne umirovljenice čiji retriver daje mir i blagost podno njezinih nogu, a rock-glazba uveseljava nju i susjede s kojima uživa u jagodama, sve je puno smijeha.

Koliko informacija uopće treba dati o sebi u svakodnevnim prilikama da bismo mogli s nekim popričati o kiši koja pada dok čekamo ispod natkrite terase; o finom mirisu dinje ili bijelim oblutcima na plaži pored? Imamo li osjećaj svoje nedostatnosti ako ne kažemo ništa o sebi a što bi nas istaknulo na neki način i dalo nam važnost? Čini li vam se da su isprazni razgovori bez “konkretnih podataka”?

A što zapravo s tim podacima? Ne garantiraju nam ništa, ne opisuju ništa niti sugovorniku daju slobodu da osjeti razgovor, ton i osobu s kojom izmjenjuje iskustvo o svježoj ribi na rivi rano ujutro. Često određuju smjer, ponašanje i ton. Naprave jedan prazan prostor i ostaje: šta sad dalje?

Kad skinemo tu “bundu” sa sebe koja nas zaklanja, grije nam ego i stvara lažni dojam veličine jer je sva napuhana i glomazna, osjetimo sebe i svoje tijelo koje je zdravo, živahno i vrlo živo, lagano, pokretno i slobodno. I tek tada znam da sam to zaista ja, to je moja veličina.

A uz mene dolazi i moja titula ili pozicija koja je jedan od segmenata mog života.

IML

Koliko “piza” moje iskustvo?

Prilikom upoznavanja i druženja s novim ljudima uobičajeno je razgovarati o svojim iskustvima. Često o njima govorimo kako bismo stvorili sliku sebe i otkrili tko smo i što smo.

Ako sam ja zaista ja u ovom trenutku i ako sam do svojega trenutačnog stanja stigla kroz niz nebrojenih pothvata i iskustava, koja su me formirala te osnažila ili oslabila, zašto je to važno nekome prepričavati?

Je li istina da nas naša iskustva definiraju i u očima drugih?

Istina je, zato što postoje društvene norme koje su zadane, a često nevezano za stvarni život.

Dobro, no ako svi imamo različite percepcije događaja, njihove težine ili lakoće, jednostavnosti ili složenosti, koliko je to uopće važno izreći?

Naime, ako vas nikada nije bolio zub, što je jedna od najvećih boli koje čovjek može iskusiti, onda je besmisleno predstavljati vam tu bol kao dio mog iskustva jer za vas ona neće imati istu vrijednost kakvu ima za mene, na mom putu života i učenja.

Zahvaljujući vrijednosti izraženoj u novcu i novčanim mjerilima, uspjeli smo razine vrijednosti dovesti do toga da ih barem na jednak način poštujemo – znamo koji je tečaj eura ili dolara, pa kada govorimo o vrijednostima, možemo se razumjeti koliko nešto vrijedi ili “piza”.

Moje iskustvo ne može se izmjeriti kao niti vaše. Moja bol nema mjerila niti tečaja.

Upravo to je odgovor na pitanje zašto su neki ljudi (primjerice, ratni drugovi, majke u rodilištima ili studenti koji su skupa učili) ostali povezani do kraja života. Naime, oni su zajedno proživjeli jednu određenu životnu situaciju te imaju zajedničko mjerilo upravo svojega teškog ili divnog iskustva. Među njima postoji potpuno priznavanje istovjetne vrijednosti iskustva, nema umanjivanja!

Jednako je vrijedno i kad volimo iste stvari, kad nas beskrajno vesele određene teme i na taj način svrstavamo se među one ljude u kojima prepoznajemo iste ili slične vrijednosti.

Sve što je bilo formiralo nas je i dovelo upravo do ovog trenutka, a sve što gledamo ispred sebe vrijedno je razgovora i otvara velike mogućnosti stvarajući širu sliku bez opterećenja iz iz pozadine ili iz prošlosti.