E, pa hvala vam što ste me razočarali, puno vam hvala!

Čula sam i pročitala nebrojena “pravila” i po nekoliko puta u životu.

Jedno od njih je “ništa se ne događa bez razloga”.

Zaista ponekad postoje oni “Aha-trenuci” koji nam to i posvjedoče. Kod mene to bude obično kao da me nešto zalilo po leđima pa sam se trgnula.

Što je zapravo moja poruka svijetu?

Puno je ljudi oko mene, svakodnevno. Kao veliki introvert nemam potrebu za čestim susretima i druženjima, ali vrijeme koje dajem drugima želim da bude intenzivno proživljeno. Voljela bih da to uvijek budu dugoročni odnosi, situacije i razgovori, ali uglavnom nije tako. Ili su takvi bili, ali više nisu. Vjerujem da je potrebno stvoriti dovoljno prostora za neke nove prijatelje ili one koji će to tek postati.

 

Postoji nekoliko ljudi koji su me “kupili” sami sobom, jer su takvi, na mojoj vibraciji, te su postali meni bliski i važni.

I kroz suživot s njima ja se jednostavno veselim, punim, pa onda i šokiram i razočaram. Redovno opravdavam te iste, njihovo ponašanje i djela. I onda se dogodi baš nešto konkretno i veliko, učine nešto što je za mene neoprostivo, nešto kad sebi kažem: “E, ovo je zaista stvarna granica i dalje ne ideš i ne puštaš.” Tada zaboli baš jako, pa se čudim, ljutim, pa preispitujem i analiziram.

I onda dolazi onaj famozni trenutak “zalijevanja po leđima”. Nakon sve te ljutnje i razočarenja shvatim da je upravo to spasenje koje mi je namijenjeno. Ljudi moje vrste moraju dobiti velik i značajan znak da bi znali i osjetili kada i gdje moraju postaviti granicu jer inače drugu osobu previše puštamo u svoju nutrinu, a onda je šteta nepopravljiva. Ako je druga osoba bila previše blizu te me dovela u opasnost, svojim je djelom zapravo učinila suprotno – “spasila me sebe same”.

Nevjerojatno je kad spoznam da je upravo to djelo bila kap koja je prelila čašu, granica kojom sam sebi pokazala da sam tu i da se poštujem, te zapravo čin da je lijepo imati prostor između sebe i nekih bitnih ljudi. A posebno je važno i ovo: neki ljudi za koje sam mislila da su posebno važni, u tom trenutku i jesu bili važni. No upravo su svojim djelom pokazali kada su i prestali biti važni.

Divno je kada shvatim da je to spas i oslobođenje, a nikako zamjeranje ili ljutnja. Slobodna sam upravo od te “povezanosti” koja više nema ulogu na mom putu, naučila sam to.

Naučila sam vidjeti djela ljudi oko sebe i protumačiti gdje im je mjesto u formiranju i razvoju našeg odnosa. Čudesno je kako nam ljudi sami šalju poruke i znakove što i kako žele s nama, a mi često to ignoriramo jer imamo svoj “film” i namjeru. Mi uporno nastavljamo u ulozi prijatelja, a druga strana svojim djelima ne potvrđuje svoju ulogu, tada kreće naše razočarenje.

 

Neke odnose sam “progutala” i vrlo teško provarila, imam osjećaj da ih i danas nosim u sebi, i učim kako da sve to raščistim.

Postoje i oni tekući, jednostavniji odnosi, koji nemaju veliki značaj, ali svakako su tu, svakodnevno.

Dok komuniciram s osobom iz tog usputnog odnosa, primjećujem da mi nešto smeta i počinjem procjenjivati. Prenem se iz tog razmišljanja i sljedeći korak je: “Oho, odlično je da to sve primjećuješ, i čemu te to uči?” Upravo tome da je taj odnos na nivou na kojem treba biti i nemam namjeru da on prijeđe iz usputnog poznanstva u nešto više, u blisko prijateljstvo. Za nivo na kojem smo sada sasvim je u redu sve to što jest, ponašanje koje ti se ne sviđa potpuno je u redu. Ono te drži na distanci. Zadrži se samo na sadržaju koji ti je bitan, nemaš potrebe procjenjivati neke druge teme.

Dogodi mi se da se zaboravim pa opet ponekog pustim k sebi bliže i onda mi odjednom opet zasmeta situacija, reakcija, poruka, ponašanje ili stav. Potrebno mi je promisliti: “Je li to važno za odnos u kojem smo sad? Dajem li toj osobi preveliku važnost u svojem životu?”

Upravo to je izvrstan podsjetnik na to da se naučim promatrati ljude ovisno o njihovim ulogama na mojem životnom putu. Jer zapravo svatko ima svoju ulogu na mojem putu, a neke su jednostavno sporedne i to je potpuno u redu.

 

I baš način ponašanja kojim se osoba otkriva i pokazuje, ono je što je dovoljno s obzirom na nivo odnosa koji imamo. Ja nemam potrebu i ne trebam ulaziti u dublje analize i procjenjivati i ocjenjivati i očekivati.

Taj trenutak jasnoće upravo je moja sloboda i mir.

IML

Leave a Reply