“Svatko daje ono što ima, govori ono što zna i čini ono što može”

Jednostavna i istinita poruka, a opet ju ne razumijemo.

Toliko je jasna, no ne povezujemo je sa svakodnevnim životom.

Od trenutka kad sam sebi dozvolila da shvatim ovu poruku, sve je postalo lakše i puno toga počela sam prihvaćati. Prestala sam očekivati i nisam više zamjerala ljudima oko sebe, bližnjima i daljima.

O, kojeg li olakšanja. Pustila sam neke ljude da dišu, činilo mi se da sam ih držala dok nešto ne učine i dok ne shvate.

A trebalo je da shvatim ja.

On je učinio sve što je mogao i više ne može, ona je rekla to na način kako je znala − drugačije ne zna.

Mi smo prijatelji, a on se javlja tek ako nešto treba i uz neku prigodu. Javlja se zamjeranje! “On je takav” nedovoljan je argument da bih ga prihvatila, ali on ne zna drugačije, to je njegov stil u održavanju prijateljstva, to mi je sasvim jasno.

Jedna moja stara i draga prijateljica davne godine mi je rekla : “Ti si me natjerala da počnem slaviti rođendane, pozivala si se sama, dolazila i stvarala mi obavezu, onda su i neki drugi počeli dolaziti. Ja ne želim slaviti svoje rođendane, to nije moja želja.”

Za mene je ta rečenica bila kao hladan tuš, nešto neobično i vrlo bolno. Tuš me otrijeznio i postala sam ljuta. Srećom, nakon nekog vremena shvatila sam da ja dajem i činim što imam i kako znam i nemam pravo to isto tražiti i očekivati od drugih. Svatko će dati svoje najbolje i najveće moguće i to je potrebno poštovati.

“Nema dobru komunikaciju, agresivna je i neugodna” − ne zna drugačije.

“Moj otac je hladan i uopće nije zainteresiran za mene i moj život” − on nema tu emociju u sebi, ako bi imao očinsku ljubav on bi je dao.

“Onaj drugi narod je lošiji od mog!” − nedovoljna je empatija i informiranost o tom narodu koji uzrokuju strah i odbijanje, stvaraju mržnju. Postoje ograničenja unutar osobe koja je koče da ima širu sliku, jasniju, objektivniju, jer raspolaže samo s jednim dijelom informacija koje stvaraju sud.

Često vidimo optuživanja, tlapnje, objede… ljudi iz sebe istresaju ono što imaju: uglavnom gorčinu, ljutnju, bijes, strah. No to je posebna tema koju tek treba istražiti.

Jedna istina kaže: iz naranče možeš iscijediti samo narančin sok, a iz ljutog čovjeka samo srdžbu!

Nakon svega napisanog, a počevši od naslova, ne želim nikoga ograničiti niti umanjiti nečija davanja ili činjenja. Ono što je bezgranično i esencijalno važno u odnosu među svima nama živućima, pa i kad se sjetimo dragih duša kojih više nema ovdje, jest zadaća da poštujemo maksimalna postignuća u mislima, riječima, djelima i propustima. Vjerovati nam je da svi dajemo i činimo “svoje maksimalno moguće”.

Sve što su oni znali napravili su, a sve što mi imamo − dajemo. Čak i ono što činimo kao propust u najboljoj je namjeri jer ne znamo drugačije.

U kom grmu zapravo leži zec? U očekivanjima, prosuđivanjima, analiziranjima i osuđivanjima.

Ako zaista razumijemo naslov teksta, primijenimo ga i uvrstimo u svakodnevicu života! Počnimo poštovati svačiju misao, djelo i propust kao maksimalnu sposobnost u danom trenutku i prepoznajmo nečija ograničenja ili beskraj u činjenju i spasimo sebe i druge svoje kritike, gorčine i zamjeranja.

Živimo i dajmo drugima da žive.

IML

Leave a Reply