Tko smo bez svoje titule?

“Znate, ona je bila vrlo priznata liječnica, sad je u mirovini”, upoznaje me s novom susjedom gospodin Drago; ljubazno pozdravljam gospođu Dunju koja ima 83 godine i već dugo je u mirovini.

Drago je i dalje oslovljava sa “doktorice“ i ponaša se kao da je gđa baš prošli petak zapravo otišla u mirovinu i još joj ni papiri nisu gotovi. Njoj to godi, daje joj potvrdu svrhe i vrijednosti, osjeća onu “nekadašnju snagu” koja je hrani i danas. Razumljivo, ljudski.

To me navelo na brojna pitanja i razmišljanja.

Koliko živimo u svojoj prošlosti? Znamo li prepoznati tko smo zaista? Možemo li učiniti svaki dio svojeg života svojim i stvarnim? Koliko nosimo svoju profesiju ili poziciju i kad nam ne koristi?

Koliko je važnija informacija to što gđa Dunja voli jagode, staru rock-glazbu i ima krasnog retrivera?

Jesmo li manje važni s jagodama, rockom-glazbom i retriverom?

Poštivanje prošlosti i iskustava svakog čovjeka prvi je korak u lijepom suživotu sa sobom i drugima. Ipak, uvjerenja sam da nije potrebno znati, a često bude i vrlo lijepo i neposredno kad uopće nemamo informaciju o nečijoj “važnosti” u prošlosti. Zagovaram da svatko od nas ima izuzetnu prošlost i svoju važnost u njoj!

Krasno je imati jednostavne, razumljive informacije o ljudima jer su uvijek poticaj za ugodan razgovor. Vjerujem da bi gospođa Dunja uz takvo predstavljanje imala više sugovornika i veselja u svom vremenu u kojem “čeka nešto”.

Šteta je ne obuti tople papuče mudre, posebne i znatiželjne umirovljenice čiji retriver daje mir i blagost podno njezinih nogu, a rock-glazba uveseljava nju i susjede s kojima uživa u jagodama, sve je puno smijeha.

Koliko informacija uopće treba dati o sebi u svakodnevnim prilikama da bismo mogli s nekim popričati o kiši koja pada dok čekamo ispod natkrite terase; o finom mirisu dinje ili bijelim oblutcima na plaži pored? Imamo li osjećaj svoje nedostatnosti ako ne kažemo ništa o sebi a što bi nas istaknulo na neki način i dalo nam važnost? Čini li vam se da su isprazni razgovori bez “konkretnih podataka”?

A što zapravo s tim podacima? Ne garantiraju nam ništa, ne opisuju ništa niti sugovorniku daju slobodu da osjeti razgovor, ton i osobu s kojom izmjenjuje iskustvo o svježoj ribi na rivi rano ujutro. Često određuju smjer, ponašanje i ton. Naprave jedan prazan prostor i ostaje: šta sad dalje?

Kad skinemo tu “bundu” sa sebe koja nas zaklanja, grije nam ego i stvara lažni dojam veličine jer je sva napuhana i glomazna, osjetimo sebe i svoje tijelo koje je zdravo, živahno i vrlo živo, lagano, pokretno i slobodno. I tek tada znam da sam to zaista ja, to je moja veličina.

A uz mene dolazi i moja titula ili pozicija koja je jedan od segmenata mog života.

IML

Leave a Reply