U čijim cipelama ja hodam kroz život? Čiji život živim?

Dok smo djeca, upijamo sve informacije ovog svijeta.

Odrasli u našem okruženju trude se čim više natopiti nas kao spužvu i ponosniji su što su nam više dali svojih mišljenja i stavova.

Najsretniji su kad mi to i primijenimo i kad smo poslušni, tada smo zapravo “dobra curica” ili “dobar dečko”.

Što radi netko tko je “dobar”? Sluša i primjenjuje naučeno.

Pripitomljavaju nas od rođenja i uokviruju. Tko? Roditelji koji se trude naučiti nas svemu po redu, djedovi i bake su važne osobe, kumovi svakako dodaju svoje, u vrtić u tete i druga djeca, u školi učiteljice, crkva, prijatelji, internet, javno mnijenje, mediji, filmovi… Sve osobe koje susrećemo uče nas nečemu i utječu na nas na različite načine. Ovisno o ustroju naše osobnosti i ovisno o trenutku u kojem smo se sreli.

Ako baš nismo disciplinirani i ne slušamo, onda smo tvrdoglavi, neposlušni i svojeglavi ili nedokazivi!

 

Uglavnom svi s kojima se susrećemo na životnom putu žele nam najbolje (to je glasno izgovorena namjera). Zato se toliko i trude da nas kao jednu veliku suhu spužvu namoče informacijama, uvjerenjima, strahovima, nesigurnostima itd. Ukratko svime što i sami imaju i znaju, a nemaju ništa bolje od toga. Svatko daje ono što ima, svatko prima ono što treba (B. H.).

 

Čineći sve to naši dobronamjernici i dušobrižnici daju nam puno svojih “virusa” i truju naš sistem (um). Mi tada počnemo živjeti tuđi život, preuzimamo neke brige koje uopće nisu naše i brinemo se, ulazimo u neke cipele koje nisu naše i hodamo tuđom stazom života. Po putu skrenemo sa svoje staze i onda se nakon puno godina zateknemo kako promatramo okruženje i situaciju i svoj život te se pitamo: “Tko sam ja? Što je moja svrha? Zašto sam tu?” Bolno je i teško otkriti da, primjerice, godinama živim majčine brige i strahove, da desetljećima izbjegavam rodbinu koju moj otac nije volio, da godinama imam potpuno krivu informaciju o zbivanjima u okruženju.

 

Postoji jedna lažna staza našega života koja je poput nekog testa ili izazova za poneke od nas. To je staza koja voli tuđe cipele, u njima smo nekako pametniji za druge, pa im želimo pomoći, organizirati im život, činiti sve što možemo da budemo podrška i zapravo živimo na stazi njihovog života, a ne svojeg.

 

Važno je osjetiti svoje cipele koliko god tijesne bile, pogledati kartu svojega puta i opipati zemlju po kojoj koračamo. S te naše staze seže dobar pogled te vidimo i druge, a možda imamo i ideju kako bismo nešto riješili ili učinili, ali zapitajte se: imam li pravo iz svojih cipela progovarati o tuđem životu? Soliti nekomu pamet, davati im mudre savjete?

Velika snaga za hrabro kročiti svojom stazom jest biti sretan jer tako vidim i druge oko sebe, te jedni drugima tada dajemo podršku. Svatko ima svoje rupe u cipelama i ima svoje izazove. Poštujmo tuđe staze i tuđe cipele i dajmo im priliku da prođu svoj dio puta, osjete svoje žuljeve i da budu ponosni što su uspjeli na svojoj stazi sa svojim zadaćama života!

Pogledajmo svatko sebi, ispred sebe, na svoju stazu te ponosno podignimo pogled iznad sebe i nasmiješimo se. Jer, netko tko je stvorio takvo genijalno biće kao što je čovjek i svu divnu prirodu oko mene sigurno će znati kako ću se nositi sa svim rupama na mojem putu, i svim žuljevima, i suhim rijekama, i nemirnim morima. Samo trebam imati vjere u sebe i učiniti sve što mogu, a u isto vrijeme poštovati druge i njihove pute.

IML

Leave a Reply